O ljubavi

Slučajno sam pospremajući kuću naletio na vrećicu punu starih pisama mojih roditelja, u kojoj on nju neprestano zaziva”ljubavi”, sve je tu puno dogovorenih sastanaka kod Hita, autobusa, propuštenih pošiljki, dubokih emocija i promišljanja, metaforičko skidanje kože ispod koje se vidi kakva je to bila ljubav i vrijeme, udaljenosti koje neometano premoštavaju misli prenesene na krhkom papiru dvostruko starijem od mene samog, gotovo da imam osjećaj krivnje jer čitam rečenice koje nisu namijenjene mojim očima, oči kojima su bile namijenjene ugasile su se. Nakon što sam završio s time, razmišljam o tragičnosti naših virtualnih ljubavi koje su dokumentirane na memorijskim karticama mobitela i u internetskim poštanskim sandučićima, nepovratno izgubljene u moru nebitnosti koje nam stalno zapljuskuju inbokse kao što more zapljuskuje hrid. Razmišljam o tome kako od naših ljubavi neće ostati ništa osim foto albuma na isplahnulim Facebook profilima, koji će jednog dana prerasti u internetske smrtovnice na kojima ćemo ostati zaleđeni na posljednjoj profilnoj fotografiji. Neće ostati ništa opipljivo, neće biti potrebe za arheologijom jer se više neće imati što iskopati, sve je na hard diskovima s kojima će propasti i uspomena na naše postojanje. Razmišljam, što li će ostati od nas, ako od naših ljubavi ne ostane ništa što bi vrijedilo pronaći, ništa od čega te ne dijele procesor i monitor. Jedino papir može sačuvati dušu. Nakon što legnemo u zemlju, ostat će kao šalabahter srca, da nas vrati iz vlastitog pepela svaki put kad te riječi završe pred tuđim očima. A onda, nada da te nove oči neće odustati prije kraja rečenice.

Advertisements

Sighseeing

Rano popodne na bulevaru Saint-Michel,
bučni zrak i oštro pariško sunce
Terase kafića, djevojke u bijelim košuljama
Galouises Blondes u usnama femme fatales
Poštari na biciklima, turisti, autobusi
Oblaci meki poput kroasana filovanih
Kristalnim kapljicama blage rose
Bezuspješno tražim romantiku
U skrivenim mansardama kraj kejeva
U darkroomovima podrumskih klubova
Oralni seks sa neznacima i razmjena
Tjelesnih tekućina parfimiranih alkoholom
Francuski poljubac, balkanska jebačina
Jednokratne ljubavi kao tupi noževi
Topla čokoladnosmeđa koža grudi
Jedne Afrikanke kraj mene
Još u sebi krije saharske vreline
Da mi je spojiti naša dva sunca
U jedan gorući solsticij
Skupa je ljubav u ovom gradu
Govorim si dok utapam frustraciju
U restoran vagonu vlaka prema jugu
Čija je torta od limuna meka
Poput djevičanskih bradavica
Ispod lepršave ljetne haljine
Na blagom večernjem povjetarcu
Koji se igra sa njenim bedrima
Kao dijete sa ručnom bombom

O samoći

 

Čudan je to osjećaj, biti sam. Istovremeno deprimira i oslobađa. Nisi ni u vezi ili braku, pa ti ne mogu prodati marketing o Valentinovu ili aranžmanima za dvoje. Nisi ničija ciljna skupina jer je svijet kapitalizma osmišljen za parove. Reklame za Tensilen i Volvo, obiteljske komedije i posebni hoteli traže nekog drugog. Umjesto sa svojom ženom, spavaš sa tuđom. Samci su često tek publika za tuđe rituale, osim ako ne zasvjetle nekom vlastitom nedokučivom svjetlošću.Oni nemaju što izgubiti i zato imaju sve. Veličanstveni i sami, poput Elafita noću. Njihov život poput nevidljivog vlaka prolazi bučnim tračnicama tuđih života. Oni su zapisivači i pripovjedači svijeta jer jedino samoća oslobađa stvoritelja u čovjeku. Njihova sreća ne izgleda dobro na Instagramu, a bračni krevet kupuju samo radi komfora. Oni su bug u uhodanom sistemu prokreacije, njihovo sjeme tek je kap u oceanu svemira. Trenutak nirvane, tamo daleko nema ničega i tako je svejedno, veliko i prekrasno ništavilo, žudnja koja puca i nestaje poput kristalne planine koja se ruši u more. Ništa ne ostavljaš za sobom jer ionako ništa nećeš ponijeti, sve je već u tebi, svi snovi i sva glazba, prsni koš kao muzička kutija puna melodije otkucaja, tijelo kao mehanizam vedrine i kuća ljubavi. Zrak od kadulje i vatra od kurkume. Oči kao oplahnuta ogledala. Toliko riječi, a tako malo vremena. Vi ste sol zemlje, a mi smo cvijet soli. Stiglo je proljeće.

Piškovina

Oslobođene kopna, riječi su naučile plivati

U moru je svačija krv plava i slana

Zemlja je ravna ploča jer tako kažu planktoni

U dubini se gubi gruba hijerarhija oblaka

Kopnena bolest i staklene koštice zvijezda

Naučili smo liječiti simptome kiše

Ali ona je kronični poremećaj

I terapiju treba uzimati redovito

U Setéu šećerimo more

Ali nije ljubav pura

Ovdje je svaki lađar Haron

No platili smo piškovinu

I možemo srati do mile volje

 

Negdje u Francuskoj, 30.7.2017.