Marmelada

Tata sjedi na balkonu, a za stolom križaljke i molitvenik. Umjesto u čemprese kraj rijeke, gleda u molitve Fra Anđela Nuića. Na ulici prolaze ljudi s maskama i rukavicama, u malim skupinama, preplavljeni nelagodom poput pasa u Černobilu što bježe jedni od drugih češući krzno o koru stabala prostrijeljenih otrovom, ali ne pomaže, zrak je i dalje prepun glatke prašine koja se spušta na nas obremenjena nevidljivim česticama koje poput lava love najranjivije antilope među nama da bi ih sažvakali čim se umore i spotaknu. Čovjek iz supermarketa vuče golemu vreću brašna: ovo bi proljeće moglo dugo potrajati; zaštitar na vratima razvrstava nas u skupine kako bi smanjio cirkulaciju virusa, bakice su mrzovoljne i pokušavaju ući preko reda, e pa ne može gospođo, trebali ste doći prije, moramo poštovati pravila, nemate ni rukavice a ne smijete ni biti ovdje jer ste u rizičnoj skupini blablablabla….Ona opsova i okrene se, zazivajući vraga koji nam je i poslao virus da nas kazni što nismo dovoljno sebični pa sada moraju intervenirati zaštitari da spriječe tučnjave među rafovima za brašno. Rukavica su toliko elastične i uske da imam osjećaj kao da nosim kondome za hobotnice, a jedan čovjek u autu pokraj mene u jednoj drži cigaretu čiji dim ispunjava kabinu jer prozor nije otvoren. Hoće li ga prije dokrajčiti rak ili virus? koja mu dijagnoza daje više vremena? To sada nije ni bitno. Jer brod polako tone a orkestar i dalje svira, violinisti svojim raštimanim violinama paraju uši planeta koji nam se sada osvećuje za kese u oceanima i rijekama, smeće koje će rastopiti polarne kape i nadvisiti Kilimandžaro. Ali ovako sa balkona, sve je harmonično, i naoko se ne događa ništa, osim što grad kao da su napustili ljudi, kao da je sretniji što nas nema, i pokazuje nam kako će biti kada nas više ne bude, kada stabla i ptice vrate sebi ono što im pripada, kada se ljudi pretvore u daleko sjećanje. Hoće li nas upamtiti ulice po kojima smo hodali? Prozori koji će poispadati jer kroz njih više nitko neće gledati? Pločnici koji će popucati kad iz njih provali bijesno korijenje? Antropocen će u veličanstvenom autokanibalizmu pojesti sam sebe, u ponoru koji je sam sebi iskopao. U međuvremenu, u kuhinji iz vrećice vadim teglicu marmelade od brusnice, brašno i jaja. Trebat će nahraniti golubove na balkonu, prije nego pojedu jedni druge.

Dječak rogač i djevojka kruška

U zemlju žilavu i toplu

Posađeno drvo s kojeg vise

Kugavi, tvrdi rogač

Gorki plodovi bivših slasti

Košnica neprobavljivih

Bezmirisnih grozota

A korijen kruške vrišti

Mekano, razvratno, cipko

Glustom glazbom krošnje

Doziva ga ljesko sebi

Ritajući se bijesno

Iz zemlje koju ne može slomiti

Kao što sidro ne može

Pobijediti more

Aura XIII

Među režnjevima sam sakrio

Lahor modrina koje vremenom

Zasjaje električnim bodežima

Što režu gdje nitko ne vidi

Niz krhko uže kičme

Čiji čvorovi samo što ne prsnu

A rebra rascvjetaju poput

Leptirovih krila

Mokrih kao kosa

Puna elektroda

Koje me čitaju

Kao da sam knjiga

Kao da me nema

Oblahorit će me

I reći da je za danas

Dosta

Aura VII

Zarezi među bjelinama

Na glatkoj površini papira

U njihovim džepovima

Sve ono što sam ti

Odlučio prešutjeti

A zarezi na koži

U džepovima kriju

Skorenu krv koja

Se osušila poput

Neobrađene zemlje

Pod ljetnim vrelinama

Ispraznit ću džepove

Papir će rezovima

Ponovo rastvoriti rane

Kao što ujutru provjetravaš

Sobe otvorenim prozorima

On

Žena sa druge strane slušalice predstavila se na telefonu kao njegova majka, i drhturavim glasom rekla zašto ju je nazvala.

“Dogodila se nesreća….srećom nije se patio, iz olupine su ga direktno prevezli u mrtvačnicu. Ne znam točno u kakvoj ste vezi bili sa njim, ali mislim da bi on htio da dođete. Molim vas.“

Nije joj rekla kako je došla do broja telefona. Bila je stjerana u kut. Pozivnice za vjenčanja lako je odbiti, potpuno je druga priča sa sahranama. Tuđa tuga ne pita za poziv, sama ulazi u tvoju intimu i zauzima je, poput mirisa luka koji se širi iz ćevabdžinice i uvuče u tvoj nos, da bi se tu zabarikadirao bez namjere da iz njega izađe, dok se ti osjećaš kao da ti je netko gurnuo svjež, vruć ćevap u nosnicu.

„Doći ću. Hvala na pozivu, primite moje saučešće.“

„Nema na čemu, vidimo se uskoro.“

Vijest je stigla neočekivano, u novinama, u rubrici smrtovnica. Osim uobičajenih floskula o ožalošćenima i informacija o mjestu i vremenu pokopa, umjesto vjerskog simbola stajala je jedna žuta ruža, a na fotografiji u boji, njegovo nefotogenično lice. Čak ni u smrti nije uspio ostaviti dobar dojam, jedina emocija koju je izazvao bila je sažaljenje. Nema tome predugo da su se sa smrtovnica počeli smješiti, sve je manje namrštenih, kao da im je drago što su se uspjeli izvući iz cirkusa u kojem smo prisiljeni egzistirati. Oslobođenje iz klaustrofobije vlastitih tijela i prelazak u eter u kojem nema više nikakvih briga, samo pozitivna energija u kojoj će otplutati u beskonačnost. Nije istina da se dijeli na raj i pakao, mislila je dok je promatrala njegovo lice u rubrici, nema tamo ničega i nitko nas neće dočekati, bez obzira koliko smo dramatično stigli, uz pompu neke kolosalne nesreće ili posve prirodno, dosadno, kao pizdeki. Njemu je sudbina ipak dopustila, nakon ispraznosti života, odlazak sa pozornice u velikom stilu, sudaru sa kamionom gdje je sve frcalo od krvi i benzina. Pa ipak, na stablima u gradu, prirodnom habitatu mrtvih, teško se pronalazila obavijest o njemu, kao da su čak i ona odbijala prihvatiti da je netko poput njega uopće u stanju umrijeti, budući da nikada doista nije ni živio. Koliko god je sama sebe kudila što ne osjeća ništa, apsolutno ništa prema toj tragediji, nije se uspjela uvjeriti da je loša osoba i da će je stići karmička osveta.

Što bi to uopće trebala biti karma? Izgovor za kukavice i ziheraše? Utjeha za fataliste? Teško se odlučiti, kako god okreneš nije dobro. Kao saveznica je nepouzdana, a kao neprijateljica nepredvidiva i okrutna, poput bijesne ljubavnice.  No, nije ni bitno. Možda je karmička osveta što je pristala doći na njegovu sahranu. Kad bi barem znala zašto su pomislili da je imala nešto sa njim. Možda je to bila tek nada da se mu se dogodila bar jedna uzbudljiva stvar u životu, i da je zato treba obavijestiti. Naravno da nije bilo tako, ali najosnovnija inteligencija sprječavala ju je da joj to kaže, postoji vrijeme i mjesto za istinu, a sada je bio trenutak za laž. Koju nije požalila, jer je bila dobronamjerna, a ova je to možda i znala, ali joj nije bilo do toga da je raskrinka, jer je bol, poput tupog udarca u trbuh, otupjela bilo kakvu reakciju na takve stvari. Neka bude kako god, samo da ne bude sama, jer nitko u takvoj situaciji to ne bi smio biti. Ljudi u ormaru rijetko imaju previše crne odjeće, u nadi da im neće trebati. Jedino je u njegovom ormaru vladalo sivilo, u svim mogućim nijansama, za razliku od njegovih očiju koje bi bespomoćno zaigrale svaki put kada bi ugledale nešto što bi moglo promijeniti sve, nešto što će ga spasiti, ali to je katarza koja nikada nije došla. Bilo je neke ljepote u tom ustrajanju da odbije priznati poraz, vjeri da će se ipak nešto dogoditi, što god to bilo, samo da se makne sa mrtve točke. Igrom sudbine, maknuvši se odatle, maknuo se u samu smrt, tješiteljicu neutješnih i poraženih.

Ruže, ljiljani, gerberi, božuri, orhideje, čitava duga, mirisna menažerija, vijenci suza na laticama mrtvog cvijeća koje će uvenuti zajedno sa njegovim kostima. Sve je to bilo posloženo pred ulazom u mrtvačnicu. Ljudi su se polako skupljali, a kada je stigla, sa obe strane stajale su dvije gomile ljudi koje je jedva poznavala. Poput Facebooka, primjetiš da imate neke neočekivane zajedničke prijatelje, koji to zapravo niti nisu jer ni on sam nije bio ništa doli poznanik, no kao da to nitko osim nje nije znao, a ona se nije trudila da prizna. Ne valja privlačiti pažnju na ovakvim mjestima. Ovo je njegovo slavlje, neka barem taj jedan dan bude u centru pažnje.  Kod većine ljudi, jedino su rođenje i smrt istinske prigode za slavlje. Ovo drugo prije svega ovisi o pokojnikovoj ličnosti, odnosno odsutnosti iste. Pomirisala je jednu ružu u ikebani. Širile su miomirise koji su bezuspješno pokušavali odagnati puzeći zadah doslovnog i metaforičkog raspadanja jednog čovjeka, jedne sablasti. Pitala se da li je ikada u njenom životu bio išta drugo doli sablast.  

Nakon što je stisnula toplu ruku njegove majke u znak sućuti unutra, izašla je van i našla se kraj žene koju nije vidjela već mnogo godina, ali koja se vrlo malo promijenila, bora nije bilo ni u tragovima na njenom licu. Sama je sebe prekorila što nije stavila svoj novi crni šešir da se bar djelomično zakamuflira, no sad je bilo kasno, očekivala je da ju je prepoznala i samo je pitanje vremena kad će joj se obratiti. Tako je i bilo. Došla je u crnom kaputu i crnim  kožnim čizmama, cupkajući petama na prohladnom povjetarcu koji se igrao sa laticama crvenog  gerbera i bijelog ljiljana. Kao da će na kišu, ma da na vremenskoj prognozi nije slutilo na to. Kaput je imao krznenu kragnu i kožni pojas oko struka, a u jednoj je ruci držala tamnozelenu kožnu torbicu. Okrenula se i iznenađeno se obrativši, a druga je blago ustuknula i sjetila se o kome je riječ: studirale su skupa nekada davno, jedan od onih odnosa koji završi obično istovremeno sa studijem, ili naprosto spontano odumre sve dok potpuno ne nestane, bez da to primjete i jedni i drugi. I tako je prošlo toliko vremena bez ikakva kontakta, sve do sada, kada ih je ponovo okupio čovjek kojeg jedva da su poznavale. Pretpostavljala je da je i druga došla iz istih pobuda, nije postavljala previše pitanja. Što ne znači da ih nije bilo, i toga se najviše plašila, jer to nije bilo ni vrijeme ni mjesto za razgovor o tome.

„Sjećaš me se? Bile smo na istom kolegiju na Filozofskom.“

„Prošlo je mnogo vremena, većinu ljudi sam zaboravila….ispričavam se.“

„Razumljivo je. Ali ja te se sjećam. Posudila sam ti knjige za jedan ispit.“

„Ne znam, moguće je.“

„Itekako. Nisi mi ih vratila, još uvijek.“

Dok je pokušala smisliti bezbolan način kako da se izvuče iz tog apsurdnog razgovora, krenula je povorka sa kovčegom ispred dvorane. U pravom trenutku. Stala je pozadi, u povorci,  naprijed je bila najbliža obitelj i rodbina. Uskoro je kolona automobila krenula u smjeru groblja u predgrađu, predvođena velikim kolima sa lijesom i vijencima. Parkirala se u blizini ceste i ušla zajedno sa ostalima. Čekala je da sve skupa što prije završi, nestrpljivo gledajući na sat, kao da će samim time vrijeme ubrzati. Plač prisutnih bio je diskretan, kao i onaj kojeg su ispraćali, kao da nije htio da pretjeruju. No zato je njen mobitel bio sve samo ne diskretan, zazvonivši u trenutku kada je skupina muškaraca lijes na užadima spustila u zemlju. Umjesto standardnog, njeno zvono bilo je melodija iz „Prljavog plesa“. Kao uvijek u takvim situacijama, uspjela ga je iskopati iz torbice i utišati tek nakon što je Jennifer Varnes zapjevala „I’ve had the time of my life“, a zatim ga grozničavo strpala nazad, potonuvši u zemlju od stida pred neznancima koji su je tiho i prijekorno gledali. Obećala si je da više neće ići na sahrane, osim na svoju vlastitu. Prije toga je također izbjegavala vjenčanja, krstitke, krizme i sve ostalo što su tradicionalne formalnosti drugih ljudi, jer u njima nije bilo ničega osim prosječnog roštilja, šnicli u umaku od gljiva, loših suhih kolača i prešećerenih kremastih torti. Najgore od svega, hrpa prosječnih, očajnih tipova u potrazi za ženama koje hvataju zadnji vlak za brak i spremne su spustiti kriterije dovoljno nisko da pristanu na njihovu ponudu.

Grobnica je bila prekrivena ikebanama čije su boje razbijale sivilo tamnog mramora na čijoj je ploči velikim slovima bilo uklesano „POČIVALI U MIRU“. Sve su grobnice slične, jedino po dotrajalosti možeš zaključiti ima li više ikoga tko ih obilazi, kome je stalo do onih koji tu počivaju u miru. Nije trebala doći, ionako tmuran i oblačan dan još se više pokvario, a ovo još nije završilo, nakon ovoga organizirali su prijam u restoranu u blizini groblja. Nije njegova supruga, ali ostala je iz poštovanja prema njegovoj majci, koja, uostalom, nije ništa bila kriva za tužnu običnost svog sina. Svjesno ili ne, odlučila je onesvjestiti tu činjenicu, izgurati je iz emotivnog vidokruga koji nije mogao podnijeti suočavanje sa istinom: tek su rijetki nenadomjestivi, svi ostali tek čitanje između redova izvrsnosti. Nije na nama da odlučujemo u kojoj ćemo od tih skupina biti, jedino ignoriranje te spoznaje život čini podnošljivim. Bilo je trenutaka kada bi i za sebe pomislila da je tek beskorisna izjelica, koja krade zrak zaslužnima i zanimljivima, sve dok se ne bi utješila da i njoj netko vjerovatno krade zrak, netko za koga sa razlogom ne zna. Jer kada bi znala, to više ne bi bilo tako. 

Sala u kojoj se održalo bdijenje sastojala se od skupine okruglih stolova sa stolicama, među kojima su navigirali formalno odjeveni konobari sa platama hladnog predjela. Sjela je za jedan od stolova s lijeva, a znoj koji ju je oblio bio je hladniji od serviranog predjela nakon što je preko puta nje sjela žena koja joj se obratila na sprovodu, na jedinu slobodnu stolicu. Na pladnju su bili vrući peksimeti, dvije vrste sira, pršut i slanina, dekorativno voće i bilje. Nikad joj nije bilo jasno zašto serviraju nešto što nije namjenjeno za jelo već za ukras. Kao da umjesto torte pojedeš mladence od marcipana na vrhu. Zabola je čačkalicu u krišku mozarelle, nezainteresirano gledajući oko sebe. Voljela je mozarellu, to se mora reći. Kada bi mogla, ne bi jela ništa osim mozarelle, crne čokolade i ananasa. Jednako kao i ananas, bila je bodljikava izvana, a iznutra mekana. Samo što, za razliku od ananasa, njoj nije trebalo otkinuti glavu da dođeš do meke nutrine. Bilo je dovoljno zaintrigirati je na pravi način, pa bi bodljikava kora spala sama od sebe.

“Jao, pa nismo se tako dugo vidjele! Nisi se nimalo promijenila!”

“Vidim, nisi ni ti.”

“Jao pa hvala ti, moja! Nisam znala da si ga poznavala.“

„Studirali smo skupa. Baš sam se iznenadila kad sam čula za ovo.“

„Je li te zvala njegova majka?“

„Jeste. Nisam znala kako da joj kažem da nismo bili bliski i da radije ne bih dolazila. Ali što sad, ionako se više nikada nećemo vidjeti. Izdržat ću još malo i idem.“

Sada je i ova druga počela čeprkati po pladnju sa predjelima poput izbirljivog praseta.  

„Sjećam se da sam ga prvi put srela na otvorenju jedne izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti. Rekao mi je da nije iz grada. Bilo je tako uzbudljivo što netko poput njega ide na takva mjesta. Mogao je pričati o apstraktnom ekspresionizmu cijelo vrijeme bez pauze. Toliko toga zanimljivog! Nisam uopće uspjela doći do riječi. Pokušao me smuvati, sigurna sam!”

“Ne znam. Ja tako škrtog, patetičnog i dosadnog tipa nikad prije ni poslije nisam vidjela. Prvi dan kad je došao na posao, odmah mi je pristupio kao da se znamo stotinu godina i počeo me bombardirati pitanjima. Sa njim je svaka kava zvučala kao razgovor za posao, stalno je gurao nos u moje privatne stvari i započinjao svaku rečenicu sa “ja”. Prvi put sam čula da netko citira sam sebe. Ne družim se sa ljudima sa posla, mora biti jasno razgraničenje između kolega i prijatelja. Valjda je mislio da su te granice u mom slučaju fluidne.“

„Pa dobro, ne treba pretjerivati, sigurno te nije htio povrijediti, eto čak si došla na ispraćaj. Ja sam ga kasnije srela na predstavljanju jedne knjige koja je bila užasno dosadna. Ali zato je nama na kraju ispalo dobro, popili smo piće i razgovarali kao da se poznajemo odavno. Loše knjige obično imaju dobre domjenke. Zamisli to, doduše nije kao ovo, nisam odavno vidjela ovako dobar. Imao je ukusa, valjda je to obiteljska crta, sudeći prema ovome. Nisam sigurna da njegova mama uopće zna kako izgledam. Pitam se kako je došla do mog broja. Ali ovo je super!“

„To se i ja pitam. Imam osjećaj da je to više bila kao neka zagrobna osveta, nisam se udostojila izaći na dejt sa njim, ali sam se pojavila na sahrani. Ponekad mrzim samu sebe. Kao neki loš vic. I on sam je bio takav. O mrtvima sve najbolje, ali o njemu…ne mogu reći ništa. Baš ništa. Gore od smrti same. Ali bio je u pravu, ni mrtva ne bih izašla sa nekim poput njega. Imam kriterije.”  

“Tako mi je drago da si opet tu, imaš li Fejs? Poslat ću ti friend request, pa se dogovorimo za neko piće.“

„Nemam. To je gubljenje vremena za one koji nisu u stanju pronaći prijatelje u stvarnom životu, kao neka paralelna stvarnost. Bolesno je to. To masturbiranje lajkovima i orgije selfieja, užas, užas! Ne želim sudjelovati u tom apsurdnom sociopatskom cirkusu!”

Slegla je ramenima, vidljivo nezainteresirano.

“Ti sasvim sigurno nećeš počivati u miru čini mi se. Zašto? Umiljat mi je bio, entuzijast, kultiviran. Šteta da se nismo bolje upoznali. Slušao je Milesa Davisa. I imao je profil na Fejsu.”

„Bio mi je kao oni što misle da ćeš ih razumjeti bolje ako glasnije govore. Tako je i bilo, ulazio mi je u prostor, a prostor mi je s godinama sve manji, nemam više ni vremena ni energije za suvišne ljude. Povlačim se u sebe više nego prije, stvorila sam neprobojan balon i u njemu su samo oni koji mi daju nešto novo, nešto lijepo, koji me obogaćuju. A on nije bio ništa od toga, ponašao se kao da je moj život tramvaj, i pokušao se ugurati u njega iako je vagon pun i nema mjesta. Što sam mogla učiniti? Zvati policiju? Nije bio dovoljno hrabar da pokuša nešto agresivno, da me natjera da ga slušam. Bilo je vremena kada sam voljela takve muškarce. Mazohistica, otvorena za sve i spremna za ništa. Kasnije sam izgubila takve potrebe. Čemu se truditi? Takvima se nije vrijedilo ni javiti na telefon. Znam da bi me trebalo biti sram što ovako govorim o njemu. Ali ne stidim se, nimalo.”

“Ja o njemu znam vrlo malo….imao je dobar ukus za glazbu i književnost, sviđalo mi se što bi me uvijek iznenadio na mjestima gdje ga nisam očekivala. Kao da je znao što mi se sviđa i gdje će me naći. Kao da me slijedio…bilo je nečeg uzbudljivog u tome.“

„Mislim da jeste. I meni se par puta učinilo, a znajući njega, ne bih se čudila. Sve je moguće. No sada je kasno za razglabanje. Na svu sreću, tamo gdje on ide ne namjeravam ga slijediti.”

“Hoćeš, jednog dana, kao i svi mi. Ali opusti se, nismo došla ovdje tugovati, nego se dobro najesti. Jedan od najboljih indikatora je desert, čim vidim one stereotipne suhe kolačiće koje nose i na sahrane i na svadbe i praznike skužim ponešto o organizatoru što je možda trebalo ostati skriveno. S druge strane, organizator je mrtav, tako da je to sve zapravo teoretiziranje. Kakva im je mozarella? Navalila si na nju kao mutav na telefon.“

Govorila je žvačući istovremeno, kao govedo koje preživa hranu i riče, usta su joj bila puna pršuta i sira, odgrizla je debeo komad uštipka, kao da ga nikad u životu nije jela, a ova druga je bez riječi gledala taj debakl, nadajući se da neka mrvica neće zalutati njoj samoj u lice. U tom slučaju neće preostati ništa drugo osim da je ošamari, ali ne želi napraviti scenu na takvom mjestu pa će morati progutati bijes, dok god ne bude morala progutati njene mrvice.

„Mogu li te nešto zamoliti?“

„Samo izvoli.“

„Prestani pričati. Stalno pričaš, pričaš i pričaš, i već sam odavno izgubila interes a ti i dalje pričaš i ništa ne shvaćaš, ništa ti nije jasno. Molim te, pusti me na miru. Nismo prijateljice, nismo to nikada bile. Jedini razlog što nisi gora od njega je što te ne poznajem dovoljno dobro da bih te istinski mrzila. Kad se samo sjetim koliko mi je puta pokvario dan svojom nesnosnom dobronamjernošću. Nikada nije shvatio da ništa nisam željela od njega, ili barem ne na način na koji je on to htio.”

“Kako to misliš?”

“Isto kao i ti, stalno mi je se pokušavao svidjeti. Više sam ga trpila iz sažaljenja, ali i to ima svoje granice, ako dobije krivi dojam.”

“Ne treba nam tvoje sažaljenje. A i on je to znao, sto posto.”

“Nije, vjeruj mi. Bio je nesretnik, samo zbog nedostatka inteligencije. A ja sam imala nesreću da radim sa njim, inače za to ne bih niti znala. Kamo sreće. Zavidim ti na neznanju.“

„Bezobrazna si, ma sigurno to ne misliš ozbiljno!”          

„Sjećam se prvog dana. Bilo je nešto iznimno entuzijastično u njemu, nije bio atraktivan, nimalo privlačan zapravo. Ali imao je privlačnu energiju, kao da te privlači sebi mimo tvoje volje, i onog trena kada bi to shvatila, njegova šarma bi nestalo, a razotkrila bi se slika očajnika koji pod svaku cijenu pokušava naći publiku za dosadne ekscese svoje karakterne mlakosti.  Bila sam frapirana njegovom upornošću, ali istovremeno mu se moraš diviti jer nikad ne odustaje. Evo, izgleda da je konačno odustao, na svu sreću.“

„Jesi li sigurna da nije bio suicid? Ne liči mi na to, na prvi pogled nije ostavio takav dojam.”

“Prvi dojam je sve što si dobila u tom kratkom vremenu. Vjerujem da nije, za to treba hrabrosti, a on je bio kukavica, nesposoban da život uhvati za muda i dobije ono što želi. Tko zna, možda bih bila zainteresirana da je bio đubre. Ovako sam tu ulogu preuzela ja, i potrudila se da je odigram kako treba. Nisam sigurna da sam uspjela, jer je i dalje vjerovao da mi se sviđa, jadnik. Nije mu bilo pomoći.“

Zvučala je tako samozadovoljno, trijumfirala je, iako nije bilo razloga za to jer je dovoljno to što nije na vlastitoj sahrani kako bi se tako osjećala. Ni njegova majka, ta tužna, slomljena žena, nije bila sposobna za reakciju, sve je suze već potrošila, a nove će ionako doći, toga je bila svjesna, samo će sa njima naučiti živjeti, jer čemu uostalom oči i služe? Ona je svoje kapke bila istrenirala da zaustavljaju suze prije nego se iskradu, ništa nije mrzila više od vlastitih slabosti, krila ih je kao zmija noge o koje se stalno saplićala jer od njih nije nikada uspjela pobjeći.

A ova koja je sjedila preko puta nje, potpuno drukčija, možda su bili stvoreni jedno za drugo samo da su se ranije upoznali. Mogla ga je spasiti. Išli bi na loše književne večeri, predstave, koncerte, glumili profinjenu gradsku inteligenciju koja krišom napadne stol sa hranom i pićem čim program završi a dotad pedantno plješće. Svašta se moglo dogoditi, ali sada je kasno, ostali su samo oni koji su živi i koje sada treba spašavati od drugih, kao što nju treba spasiti od te glupače koja odbija shvatiti da ne želi s njome imati više nikakva posla, ali nikako da se natjera otići jer ju je stid da prva napusti mjesto tog društvenog zločina.

Pušenje je unutra bilo zabranjeno, pa je izašla na terasu gdje su već dvoje nervozno tresli pepeo po kamenom popločenju, unatoč pepeljari sa strane. Koje seljačine. Čim je izvadila cigaretu, muškarac se okrenuo i spremno uperio upaljač u njenom smjeru, kao da je želi spaliti, a ne zapaliti joj cigaretu. Sa jedva suspregnutim osjećajem iritacije je uronila vrh cigarete u plamen, i otpuhnula dim ravno u njegove nosnice. U sebi se ponadala da neće ovo iskoristiti kao izgovor da sa potpunom neznankom započne razgovor. Uzalud. Uostalom, njegova žena bila je unutra. Kako ga nije stid? Kako se ružni muškarci uopće ožene? Nije joj jasno. Slično poput pokojnog, imao je nešto bezbojno i mlako, nešto što se poput živice ispriječilo između njih dvoje, i nije više o tome niti razmišljala, mislila je veoma rijetko, a i kada bi mislila, slabo bi mislila, inače se ne bi ovdje uopće pojavila i pretvarala da je nešto što nije. Radije bi dosadu ubijala negdje drugo, s nekim drugim, jer doista nikada nije upoznala nekog dosadnijeg od sebe same.

„Odakle ste ga poznavali? Bili smo susjedi.”

“Neću spavati s tobom samo zato što si mi pripalio cigaretu.”

“Ali nisam….”

Okrenula se i produžila na drugu stranu terase. Sve je bilo puno muškaraca koji su nervozno pućkali cigarete, da bi na kraju opuške bacali pod noge. Druga žena stajala je na suprotnom kraju i zbunjeno ju je gledala, bez pretjerane želje da joj priđe. Žene najčešće puno brže dešifriraju manjak interesa kod sugovornika, tako da se držala na udaljenosti. U pozadini se čuo žamor ljudi u restoranu, a njih dvije stajale su u potpunoj tišini, koju je remetila jedino blaga kiša koja je počela padati. Ovako izdaleka gledano, jedva čujno ispod kiše čulo se njeno jecanje, a kapi kiše na njenim obrazima miješale su sa suzama. Pokrila je usta lijevom rukom, kako bi spriječila da njena tuga vrisne punom snagom.

Tek kad ova se skoncentrirala, shvatila je da je to njegova majka, koja se sakrila u kut i prosula dušu po mokrom podu prekrivenom vlažnim lišćem i mokrim opušcima. Zatim je muškarac otišao, i ostale su samo njih dvije, a ona je cupkala nogama od nelagode. Šutnja je postajala sve neugodnija. Prišla je njegovoj majci i ponudila je cigaretom.

„Niste trebali dolaziti. Pretpostavljam da ga niste pretjerano voljeli, ali nemate razloga za brigu, nisu ni drugi. Zato sam nasumično zvala ljude koji su ga poznavali, da mu barem u smrti dam dignitet koji je toliko želio, a nikad ga nije dobio. No sada je prekasno. Prekasno je.“

Razoružana, prišla je ženi i zagrlila je, bez imalo ironije.

„Nije. Preživjet ćete, sve će biti uredu. Znam da bi vam i on to isto rekao da može.”

 Nije joj bilo jasno odakle se to pojavilo. Nije došla niti da likuje ni da plače, samo da obavi formalnost i ode. A sada je na maskari njene trepavice visjela jedna krhka, jedva primjetna suza, koja samo što ne padne. Trgnula se na vrijeme, prije nego joj je lice unakazio dugački crni trag šminke. Njena tuga je uvijek bila selektivna. Sve dosad, posve neočekivano.

„Hvala vam puno, od srca.”

Rukovala se sa njom.

“Moram ići. Ukoliko mogu učiniti još išta za vas, javite se molim vas.”

Ušla je unutra i brzim korakom produžila prema izlazu, na parking. Ona druga je krenula za njom i sustigla je taman prije nego je došla do auta.

„Mogu li s tobom nazad do grada?”

U sebi je progutala debelu knedlu.

„Upadaj.“

KRAJ

TERAPIJA

Čekala ga je za šankom, sjedeći sa čašom Merlota u rukama i nervozno gledajući na sat. Odjevena u crnu koktel-haljinu koja joj je obavijala siluetu poput druge kože, naglašavajući svaku oblinu do usijanja. Pod rasvjetom iznad šanka, haljina se sjajila kao da je od kristala, a njena ukrštena koljena virila su ispod ruba. Kad je ušao, isprva se pravila da ništa ne vidi. Tek kad joj je prišao i poljubio je u leđa, progovorila je.

„Kasniš.“

„Nemoj se ljutiti. Zadržali smo se kod njenih, a malog je kasnije trebalo spakirati za ekskurziju. Ići će u Beč sa razredom, na nekoliko dana. Zavidim mu, nisam bio u Beču već odavno.“

„Pa eto, izmisli team building u Austriji i idemo, a ona neće ništa posumnjati. Naravno, ako budeš uvjerljiv. Nema ništa gore od muškarca koji ne zna lagati supruzi.”

“Ma nemoj. A znaš li ti lagati svome mužu, pametnice?”

Namignula mu je. “Zar stvarno misliš da bih sada bila ovdje da ne znam? Možda čak i zna, ali ne da mu se trčati za drugom ako prekinemo pa prešutno tolerira.“

„Ti u cijeloj toj iščašenoj situaciji u kojoj živiš uspijevaš pronaći logiku. Stvarno ti se divim.“

Pomilovala mu je obraz i otpila gutljaj. Uperila je pogled duboko u njegove oči, imao je osjećaj da može vidjeti njegovu dušu. U njenim rukama, ta se duša pretvarala u spužvu iz koje se cijedilo svo uzbuđenje i adrenalin, dotad zaključani na sigurnom negdje duboko, i samo je ona imala ključ da ga otvori. Nakon što je njegova supruga odustala od potrebe da to učini. On se od samog početka izgubio u njenim očima. Nakon što je ušla u njegov život, koji se dotad činio poput teškog kofera što ga je vukao sa sobom, postao je mnogo lakši. Jutra su imala neku drugu, skrivenu svrhu, osjećao se kao tinejdžer s tajnom, a majka njegova sina nije bila dovoljno zainteresirana čak ni da primjeti očite promjene u njegovu raspoloženju. Ili barem ne dovoljno da posumnja da možda nemaju veze sa njom.

„Pa što si mu rekla? Baš me interesira.“

„Da sam na večeri sa prijateljicama i da me ne čeka.“

Konobar mu je donio čašu bijelog vina: preferirao ga je čak i zimi, a najviše ga je živciralo što ona čak i crno kod kuće drži u frižideru. U rijetkim prilikama kada bi se našli kod nje umjesto u Hotelu Kripton, nakon što iznese vino na stol održao bi joj kratko predavanje o tome, a to bi ponekad utjecalo na intenzitet predigre. Nakon što bi joj prekipio sommelierski tečaj, naprosto bi skinula grudnjak iz kojeg bi njene grudi iskočile, meke i rumene poput dvije breskve čiji ga je miris izluđivao. U času bi zaboravio na priču i bacio joj se u zagrljaj, pokušavajući se istovremeno osloboditi iz čvrstog stiska kravate oko vrata. Namjerno je nosio jeftinije kravate na njihove sastanke, jer je voljela da ga veže za krevet dok on bespomoćno iščekuje sljedeći korak u njenoj šetnji njegovim erogenim zonama. Ipak, više su mu odgovarali hoteli gdje je mogao biti nešto što zapravo nikad nije bio: kontroverzan, tajnovit, zavodljiv. Priča puna fatalnih žena koje su mu sve bile na raspolaganju, šankeri koji su znali koji mu je omiljeni whiskey i oslovljavali s „gospodine, Vaše uobičajeno?“ i livrejirani portiri  dupelizački ceremonijalno otvarajući ulazna vrata hotela.Priča sa džepovima punim napojnica za šankere, sobarice, striptizete. Priče u kojima su se ponekad sobarice ponašale kao striptizete, samo za njegove oči. Zavidio je ljudima bez mašte, bez želja. Za razliku od njega, nisu stremili ničemu posebnom, živjeli su u sadašnjosti sa nogama koje su malo-pomalo tonule u zemlju. Ali to je entropija, jedino izvjesno u životu onih koji varaju i onih koji tek trebaju biti prevareni, entropija ljubavi koja uništava samu sebe i izjeda one koji je ne žele kupovati, nego zaslužiti. On je bio taj koji bi rezervirao sobu za njih pod pseudonimima Frank i Susan: prikrivanje tragova kao uobičajena mjera predostrožnosti.

Ponekad bi poželio da bude otkriven, samo kako bi ju isprovocirao da pomisli da je i dalje poželjan, da će ga ukrasti neka druga. Drugim riječima, sve je u njenim rukama, i sretan i nesretan kraj. Sve dotad, Susan i Frank sastajat će se u Kriptonu. Svaki dan kada bi prošao tuda, proželi bi ga trnci. U glavi mu je bila samo slika i miris njene kože i kose koja se razlijeva po skupocjenoj posteljini poput bršljana po odrini. Mogao bi samo ležati pored nje i slušati je kako diše: bilo mu je dovoljno. A onda bi u nekom trenutku on preuzeo inicijativu, njegove ruke kao duga ticala prebirala bi i milovala beskonačne krajolike njene puti, krajolike vrelog pijeska u kojem se isticao taj krater požude u čijim se nježnim naborima krio odgovor na sva pitanja osim jednog: njega će morati naći negdje drugo. Što prije, to bolje.

“Nešto se dešava. Nisi raspoložen.”

“Dosadno mi je. Ali kako da joj to kažem? Ti si tako….drukčija, ne znam kako bih to opisao. Uvijek me malo grize savjest kad se rastanemo, sa njom to nikad ne osjećam.”

“Pa naravno budalo, ja sam tvoja ljubavnica. Zaboravio si da je varaš?“

Iskapio je ostatak pića i zagrlio je.

„Mislim da nisam došao filozofirati, ništa drugo sa njom niti ne mogu. A mislim da isto vrijedi i za tebe, zar ne?“

Sramežljivi zavodnik u njemu se uspio probuditi i izaći na svjetlo večeri. Sada se više nije mogao zaustaviti, sve drugo bilo je manje važno od nje i dao joj je to do znanja zagrljajem, sa kukovima koji su se blago njihali kao da pokušava plesati tango sa njom, tango bez glazbe, sa melodijom koju čuju samo njih dvoje i koja se krije negdje između njih dvoje, skrivena od tuđih ušiju. Nije se odupirala; ubrzo su se našli u liftu koji ih je vozio na 3. kat, u apartman 5A.

„Zašto nikad ne bukiraš apartman kad putujete skupa?”

“To sam ti rekao samo kako bi se osjećala posebno.”

Vrata su se zatvorila, a štikle je izula već u hodniku. Jednim potezom skinuo joj je crni čipkasti grudnjak.

***

Sjedili su na kauču u uredu doktora Marlona.

„Zanima me cijelo iskustvo, počnite od početka.“

Prije nego što su počeli, izvadila je cigaretu.

“Gospođo, u ovoj ordinaciji je zabranjeno pušenje”, dodao je gotovo prijeteći. Ona je vratila kutiju u torbicu i u sebi opsovala. Više nigdje ne smiješ zapaliti, nevjerovatno. Ipak su odlučili doći da barem putem posrednika ispregovaraju happy end koji joj je trebao, s njim ili bez njega.  Ako se razvedu, tražit će alimentaciju od obojice, čvrsto je odlučila.

“Doktore, jeste li dosad imali neuspjeha ili pritužbi?“

„Ne bih rekao, barem koliko mi je poznato.“

„Imate vrlo neobične metode, ovo se sama nikad ne bih usudila probati.”

“Niste baš previše maštoviti.”

On je dotad sjedio pored nje nepomičan poput skulpture, i čekao svoj red. Tu i tamo zaustio bi da nešto kaže, no brzo bi ga nadglasala dodatnim komentarima i primjedbama.

“Znate….on….previše je komplicirano. Da nije, riješili bismo ovo sami.“

„Gospođo, za rješenje treba dvoje. A vi mu niste dopustili da dođe do riječi otkad ste došli ovdje. Da čujemo što on misli.“

„Kad ste mi ovo predložili, i ja sam odmah odbacio mogućnost pristanka. Zvučalo je kao obični role playing. Ne znam odakle vam uopće ideja da bi netko htio sudjelovati u ovako ludom eksperimentu.”

“Moram vam priznati, vi ste prvi koji su ga probali. Ali ne biste se upustili u ovo da sam vam to rekao na početku, zar ne?“

„Naravno da ne. Htio sam da konačno čujem ono što mi ona sama nije u stanju priznati, umjesto glumiti u ovom bizarnom igrokazu kako bismo zadovoljili potrebe vašeg istraživanja. Imate sreće što nemam novca ni energije da vas tužim.“

„Bolje bi vam bilo da novac čuvate za brakorazvodnu parnicu. Trebat će vam, ako iz ovog iskustva oboje niste ništa naučili. A to ne ovisi o meni i mojim eksperimentima, nego isključivo o vama. Niste glumci, nego amateri, zato je ovo sve bilo tako zanimljivo.”

„Pa naravno. Ne možete ni zamisliti koliko je bilo čudno glumiti ljubavnicu vlastitog muža, praviti se da se skrivamo po hotelima i slušati njegova umovanja prije nego me povali. Probudilo se nešto u njemu. A ja sam jedva stala u onu haljinu koja već odavno tavori na dnu ormara. Moram smršati. Već sam zaboravila kako mi čipka dobro stoji.”

Nasmijala se, stisnuvši koljena.

“Upropastila mi je par kravata, ali nije mi žao. Žao mi je što se toga nismo sjetili ranije. Zaboravio sam kako dobre sise ima, i zašto sam se zaljubio u nju. A ovo me resetiralo, kao da sam opet na početku, nitko me nije tako uzbudio. Ne mogu to pojasniti, ali ne želim te izgubiti, želim da to znaš. Nadam se da nećeš odustati od nas, drukčije to ne znam sročiti.“

Doktor je zadovoljno kimao glavom, promatravši svoje pokusne kuniće.

„I što smo zaključili iz ovoga? Jeli eksperiment uspio?“

“U najmanju ruku, zanimljivo.” rekla mu je.

Ustali su i rukovali se sa njim, pa izašli van. Spontano ju je zagrlio, njegovi topli prsti obujmili su je oko struka. Oluja je prošla, na horizontu mirno more dokle pogled seže. Nisu ništa morali reći: i ono posljednje pitanje bilo je razriješeno. U tom trenutku, prešli su raskrsnicu na kojoj se nalazilo veliko, neobarokno zdanje hotel Kripton. U trenutku im je sinula ista ideja, bilo je samo pitanje tko će je prvi izgovoriti na glas.

„Susan, jesi li za piće?”

Povukla ga je kravatu i poljubila, ušli su u bar hotela.

„Gospodine, Vaše uobičajeno?“

Namignuo mu je.

KRAJ

03.12.2019