Tonus X

Prikrada se poput brodice u sumrak

Poput sunca u poznatim bojama

Kao da uranjaš u more padaš

Na zemlju, centrifugiraš iznutra

Treba učiti koljena

Kako da se obuzdaju

Kada izgubiš kontrolu

Nad ostatkom tijela

Poput jegulje izmičem sam sebi

Iz kostiju, iz nutrine

Klizavo meso pobjeći će

Pod tuđu kožu

A ispod ove ostati će

Tek blistavi kapilari

Advertisements

Petak, večer

Sunce žuto kao paprika

U toplo predvečerje

Prelijeva se po kuhinjskoj dasci

Na kojoj se paprika žrtvovala

Za dobrobit mog nepca

I estetiku na tanjuru

Bez koje je svaka salata nejestiva

Cherry rajčice su kao

Grudi manekenki

Slatke, malene i nezasitne

I onda mozzarella, jestivi oblaci

Sjeckam sad već potpuno ekstatično

A još nisam ni došao do rukole

Cop-cop-cop-cop-cop

Nož pleše poput balerine

Svoj nemilosrdni ples

Ništa mu ne može pobjeći

Jer je svaki recept smrtna presuda

Dekapitacija povrća

Guljenje kože mirisnih agruma

I taman kad su škampi pomislili

Da će se jedino oni izvući

Zamiriše češnjak sa vrelog šporeta

A onda panika, nakostriješe im se dlačice na glavi

Spašavaj se tko može,

Već cvrči maslinovo ulje

I škampi na kraju nastradaše

Apokalipsa u frižideru

Orgije na tanjuru

Zadovoljno konstatiram

Ovaj put ništa nije zagorjelo

Odisejeva književna pećina

                                                         

Nimfa Kalipso Odiseja je držala zatočenog na Mljetu sedam godina. Od toga je u međuvremenu ostala samo Odisejeva špilja, ali tek kad čovjek stigne na ovaj čarobni otok spozna da ako baš mora negdje odslužiti dugu zatvorsku kaznu, uzništvo na Mljetu teško bi se moglo nazvati patnjom. Čak štoviše, ovo bi mogao biti jedan od onih zatvora iz kojih se nikome ne žuri bježati, a to nije samo zbog pogleda na more, nego i zraka punog mirisa limuna, šipka, maslina, morske soli. Mirisa koji se u vršku mog nosa zadržao dugo nakon povratka kroz tadijanovićevsku “noć, dugu zimsku noć”, jer kad-tad se moraš vratiti tamo odakle si pošao. Bez toga bi čarolije nestalo. Najveće naselje na otoku je Babino Polje, u čijoj je osnovnoj školi osam prvačića-vrlo dobra cifra za ovakva mjesta. Sjedeći u lokalnom kafiću koji je istovremeno i kladionica i neka vrsta lokalne agore gdje se zimi vikendom okupljaju starci koji, sa novinama sa jedine trafike pod miškom ulaze i domahuju prvo konobarici, koja zna i kako se zovu i što piju (poput svake malomištanske konobarice koja drži do sebe), a onda ostalima koji se skupe prvo da preberu vlastite, pa tuđe brige.

Ostatak vremena protekne u zdravstvenom biltenu, bračnim anegdotama i Sportskim novostima. Netko se novi rodio, nekoliko ih je umrlo, rezimira se partija karata iz stražnje prostorije u lokalu, odmah pored pikada i šanka gdje šankerica barata čašama i bocama kao što pijanist barata klavirskim tipkama. Pored bara, telefonska govornica nedefinirane starosti. Bilo bi zabavno da telefon zazvoni upravo u trenutku kad prolazim pokraj nje. Stoji između lokala i spomenika palim partizanima. Prvi put da vidim spomenik NOB-u neoštećen i dostojanstven. Nije nimalo apstraktan, imena su uklesana sa lijeve i desne strane stupa na kojem je prikazan vojnik. Vrijeme je lijepo, ispod se prostire amfiteatar kuća iz kojih strši mala kula iz 15. stoljeća, a negdje uz put nam je jedan magarac prepriječio put uz stepenice u tom mjestu koje se spušta prema moru, prema Odiseju i čeka ga da se vrati.

Umjesto toga, dočekalo je pisca iz Odisejeve domovine, Grčke. Možda ima u tome i neke poetske pravde, Christos Armando Gezos stigao je i donio sa sobom ono što je Odisej zaboravio ostaviti: svoje riječi, sve zahvaljujući tipkovnici, svemoćnoj jer stvara istovremeno žalosne banalnosti i veliku književnost. A takve će sigurno biti u novootvorenoj književnoj rezidenciji Ulysses’ Shelter, čiji je prvi gost Gezos i koja je pokrenuta u suradnji hrvatskog Sandorfa, grčke Thrake i Društva slovenskih pisateljev, u čijim su zemljama otvorene partnerske rezidencije. Doista nema prikladnijeg mjesta za pisanje od osame utjelovljene u samom pojmu otoka, njegovoj izolaciji koju prekidaju jedino trajekti koji pristaju u Sobri. K tome je i kuća sama po sebi izolirana u Pomeni, autor je prepušten svojim mislima i vlastitim nogama, istraživati pejzaže, ulice, mirise, koje potom prenosi na monitor, odnosno na papir.

Teško se odavde vratiti u suvremenu civilizaciju, gužvu. Otok na čijem jezeru pluta još jedan sa starom benediktinskom opatijom, prekrasan apsurd koji kao da je izašao iz mašte M. S. Eschera glavom i bradom. U planu je i osnivanje Međunarodne biblioteke poezije, koja će na jednom mjestu okupiti mnoštvo pjesničkih glasova koji će proći kroz ovu metaforičku književnu pećinu i u njoj ostaviti djelić sebe. Na otoku muze Kalipso svatko se nakratko osjeća kao Odisej, a grčki autor Gezos prvi će osvjedočiti kakav je to osjećaj. Možda se u Babinom Polju ili Pomeni krije još poneka neotkrivena duša, genius loci koji treba razokriti i dati mu oblik i glas.

Christos je čovjek čiji se raspolućeni geografsko-etnički identitet odražava i na njegov književni prosede, jer je to system spojenih posuda. Kao u njegovoj priči “The Branch and the Rock” piše o svijetu u kojem se više nema kamo pobjeći, i koja je jednako tako mogla biti napisana u mljetskoj rezidenciji, utopljena u divlje, olfaktivno zelenilo iz kojeg prodiru krovovi kuća i krune stabala. U izoliranim pejzažima ovog otoka, kao što i sam kaže, “nemaš izbora nego gledati” a moglo bi se dodati- nemaš izbora nego uživati, jer tek samoća ostavlja dovoljno prostora kako za pisanje, tako i za uživanje.  Na tome se temelji koncept ovakvih kuća. Testiranje granice tolerancije na samoću, i utjecaja iste na produktivnost. Nešto između Nicholsonova The Shininga i Keats-Shelley kuće kraj Španjolskih stuba u Rimu. Sandorf je dobro prepoznao potencijal ovog mjesta da samo stvori svoju priču, kao što je i pazinska Hiža od besid, koja se prijeteći naginje nad provaliju Pazinčice. Daleki rođaci ovih kuća su monaške ćelije u mediteranskim brdima, u kojima su stoljećima nastajali spisi i molitvenici. Bit će zanimljivo pratiti razvoj projekta Ulysses’ Shelter, te na koji će način utjecati i ubrzati književnu dinamiku u trokutu Ljubljana-Larissa-Mljet. Jer svaka rezidencija polako ali sigurno mijenja mjesto na kojem se nalazi. A Odisejevu otoku to zasigurno treba. Posebno kada Međunarodna biblioteka poezije konačno otvori svoja vrata, koja će, po prvi put nakon nekoliko stoljeća, dati novi život otočkom kulturnom životu, iz kojeg se razvijaju svi drugi aspekti života kao takvog. Zato sa radošću možemo reći da će rezidencija na Mljetu svakog svog budućeg gosta pretvoriti u junaka mediteranskih mitova, kako bivših tako i onih koji će tu tek nastati. 

Premudri

*

Pitao jednom jedan mladić Premudrog: 
“O, Premudri! Razočaran sam-ovdje se nikad ništa neće promijeniti! Nema nade za nas!”
Na to mu Premudri odgovori:
“To je kao da očekujes da će se soba sama od sebe očistiti. Prašina ne pada ondje gdje metla ne miruje.”

Tako je govorio Premudri, i takoćce ostati zapisano u Knjizi vremena.

*

Pitao jednom jedan mladić Premudrog:
“O, Premudri! Kao da sam uklet, ni kučeta ni mačeta nemam, što da radim?”
Na to mu Premudri odgovori:
“Nabavi hrčka.”

Tako je govorio Premudri, i tako će ostati zapisano u Knjizi vremena.

*

Pitao jednom jedan mladić Premudrog:
“O, Premudri! Čemu služe džepovi na pidžamama?”
Premudri mu odgovori:
“Da ih nema, ne bi imao gdje staviti snove.”

Tako je govorio Premudri, i tako će ostati zapisano u Knjizi vremena.

*

Pitao jednom jedan mladić Premudrog:
“O, Premudri! U čemu je tajna dugovječnosti?”
Na to mu Premudri odgovori:
“U sposobnosti za radost.”

Tako je govorio Premudri, i tako će ostati zapisano u Knjizi vremena.

*

Pitao jednom jedan mladić Premudrog:
“O, Premudri! Toliko riječi izgovaramo svakodnevno, riječi koje ne znače ništa. Svijet kao da gubi vlastiti smisao!”
Na to mu Premudri odgovori:
“Sve što uđe kroz usta, mora izaći na guzicu. A sve što uđe kroz um, mora izaći kroz usta.”

Tako je govorio Premudri, i tako će ostati zapisano u Knjizi vremena.

*

Pitao jednom jedan mladić Premudrog:
“O, Premudri! Koliko je kiše u jednoj kapljici vode?
Na to mu Premudri odgovori:
“Isto koliko i šume u jednom stablu.”

Tako je govorio Premudri, i tako će ostati zapisano u Knjizi vremena.

Tonus X

Moji ruke triješte nemirom

Zatvaram oči ali ne pomaže

Naučio sam padati a da se ne ozlijedim

Govorim sebi bit će sve uredu

Kad konačno iščili iz mene

Kada sam zarobljen u vlastitom tijelu

Ne mogu van

Kao što ni susjeda ne može

Pobjeći od muža koji je tuče

Dok plače noću

Pa plačemo zajedno

A ja oplakujem ovo tijelo

Koje više ni sebi ne služi

Tonus IX

Jutro je poput vlaka koji će doći

Bez znakova neurološkog deficita

Bez najave, skriveni vlakovođa

Zna čitati moje slabosti

U kojima će pronaći

Sve ono što treba ostati skriveno

Minerale zatvorenih očiju

Nevidljive bolne potkožnice

Za ovakve pse nema povodca

I kontrolni pregledi ne služe svrsi

Jer riječi neće odletjeti sa papira

A anode i katode poput vlažnih pipaka

Dešifriraju ovu imitaciju tijela

Koja samo jeste a zapravo

Tek što nije, kao kuća

Koja samu sebe žvače

I prokišnjava

Tonus VI

Povremeno je vidljivo treperenje

U kojem ćeš samo ti pročitati

Da se dešava nešto što samo ti

Znaš prepoznati, skrivene

Vulnerabilnosti na metode 

Provokacije nespecifične

Za ono što osjećam kada

Mislim na tebe

U mom serumu tada

Strujanja nose van domašaja

Svaku slamku spasa

Od ljubavi koja sada

Putuje prema ušću

Tuđih duša i znam 

Da je više neću moći

Uhvatiti i jedino što

Mi preostaje je nada

Da ću ti barem malo

Nedostajati.