Sighseeing

Rano popodne na bulevaru Saint-Michel,
bučni zrak i oštro pariško sunce
Terase kafića, djevojke u bijelim košuljama
Galouises Blondes u usnama femme fatales
Poštari na biciklima, turisti, autobusi
Oblaci meki poput kroasana filovanih
Kristalnim kapljicama blage rose
Bezuspješno tražim romantiku
U skrivenim mansardama kraj kejeva
U darkroomovima podrumskih klubova
Oralni seks sa neznacima i razmjena
Tjelesnih tekućina parfimiranih alkoholom
Francuski poljubac, balkanska jebačina
Jednokratne ljubavi kao tupi noževi
Topla čokoladnosmeđa koža grudi
Jedne Afrikanke kraj mene
Još u sebi krije saharske vreline
Da mi je spojiti naša dva sunca
U jedan gorući solsticij
Skupa je ljubav u ovom gradu
Govorim si dok utapam frustraciju
U restoran vagonu vlaka prema jugu
Čija je torta od limuna meka
Poput djevičanskih bradavica
Ispod lepršave ljetne haljine
Na blagom večernjem povjetarcu
Koji se igra sa njenim bedrima
Kao dijete sa ručnom bombom

Advertisements

O samoći

 

Čudan je to osjećaj, biti sam. Istovremeno deprimira i oslobađa. Nisi ni u vezi ili braku, pa ti ne mogu prodati marketing o Valentinovu ili aranžmanima za dvoje. Nisi ničija ciljna skupina jer je svijet kapitalizma osmišljen za parove. Reklame za Tensilen i Volvo, obiteljske komedije i posebni hoteli traže nekog drugog. Umjesto sa svojom ženom, spavaš sa tuđom. Samci su često tek publika za tuđe rituale, osim ako ne zasvjetle nekom vlastitom nedokučivom svjetlošću.Oni nemaju što izgubiti i zato imaju sve. Veličanstveni i sami, poput Elafita noću. Njihov život poput nevidljivog vlaka prolazi bučnim tračnicama tuđih života. Oni su zapisivači i pripovjedači svijeta jer jedino samoća oslobađa stvoritelja u čovjeku. Njihova sreća ne izgleda dobro na Instagramu, a bračni krevet kupuju samo radi komfora. Oni su bug u uhodanom sistemu prokreacije, njihovo sjeme tek je kap u oceanu svemira. Trenutak nirvane, tamo daleko nema ničega i tako je svejedno, veliko i prekrasno ništavilo, žudnja koja puca i nestaje poput kristalne planine koja se ruši u more. Ništa ne ostavljaš za sobom jer ionako ništa nećeš ponijeti, sve je već u tebi, svi snovi i sva glazba, prsni koš kao muzička kutija puna melodije otkucaja, tijelo kao mehanizam vedrine i kuća ljubavi. Zrak od kadulje i vatra od kurkume. Oči kao oplahnuta ogledala. Toliko riječi, a tako malo vremena. Vi ste sol zemlje, a mi smo cvijet soli. Stiglo je proljeće.

Piškovina

Oslobođene kopna, riječi su naučile plivati

U moru je svačija krv plava i slana

Zemlja je ravna ploča jer tako kažu planktoni

U dubini se gubi gruba hijerarhija oblaka

Kopnena bolest i staklene koštice zvijezda

Naučili smo liječiti simptome kiše

Ali ona je kronični poremećaj

I terapiju treba uzimati redovito

U Setéu šećerimo more

Ali nije ljubav pura

Ovdje je svaki lađar Haron

No platili smo piškovinu

I možemo srati do mile volje

 

Negdje u Francuskoj, 30.7.2017.

 

Kanal

Noćni pogled na brački kanal preko mora, žmirkava svjetla mjestimično između umračenih naselja preko mora, nema nam pomoći, večeras se nema više kamo poći. Spavati je pod zvijezdama, pod poplunima od komaraca, na jastucima od krijesnica, oštra mi zemlja kičmu pretvara u kamen a jutro je još tako daleko, dalje od obale s druge strane kanala. Opna mi od soli kao druga koža, hrapava i grickasta, oljuštit ću se od noći, htio bih zaspati ali što ako se ne probudim. Hrustavo ću se i ima da me zoveš moj uzvišeni, jer jedino u kraterima mraka uistinu će zasjati tvoja svjetlost. A otoci će i dalje lebdjeti nad morem, svaki na svome mjestu, poput toplih kamenih kruhova u plavoj pećnici neba. Gladni smo ljubavi, ali hranimo se na kricima umjesto osmjesima. Mlaki zrak me obavija dok stojim na balkonu i promatram kanal koji spava.